Lokalni lijek: novo promišljanje wellnessa u hotelima

Većinu svog radnog vijeka provela sam u hotelima, često dugo prije dolaska prvog gosta. Stajala sam nad nacrtima pokušavajući zamisliti kakav će osjećaj neki prostor pružati, hodala sam nedovršenim sobama s betonom pod nogama i žicama koje su još visjele sa stropova te se vraćala mjesecima kasnije i zaticala te iste prostore pune ljudi, prtljage, cvijeća, hrane, buke i sve nepredvidljivosti hotela u punom radu. Tijekom godina gledala sam kako se ideje koje su na papiru izgledale savršeno mijenjaju čim stvarni ljudi počnu u njima živjeti i raditi. Upravo ovdje mora započeti svaki razgovor o tome kako dizajnirati wellness hotel.

To sam počela shvaćati u New Yorku, radeći s dr. Pratimom Raichur nakon edukacije kod dr. Vasanta Lada. Počela sam kao terapeutkinja, ali Pratima je ubrzo shvatila da sa svakim gostom provodim previše vremena i premjestila me na recepciju. Odande sam počela drukčije gledati cijeli prostor. Pratima je svako jutro dolazila u sariju i stavljala tradicionalni znak na točku trećeg oka, no interijer je više podsjećao na ured u 57. ulici nego na mjesto koje odražava svijet u kojem je ona živjela. I sobe za tretmane djelovale su klinički. Počela sam unositi mekše detalje i boje Indije, istodobno promatrajući kako se terapeuti i gosti zapravo kreću prostorom. New York je bio New York; ljudi su dolazili noseći sa sobom brzinu i podražaje grada, a mi smo željeli mjesto na kojem se mogu prizemljiti i umiriti. Jedna je soba bila premala za tretmane, pa se Pratima dosjetila da je okruži zrnima rudrakshe. Postala je naša soba za Shirodharu i meditaciju, u kojoj sam počela voditi meditacije. Okruženje je bilo važno, a tretman je počinjao prije nego što bi netko stigao do kreveta za tretmane.

Istu sam ideju na drukčiji način susrela u Maromi, na meksičkoj karipskoj obali. Maroma je jasan primjer onoga što wellness hotel doista može biti. Ondje nam je krajolik već govorio kakvo bi iskustvo moglo biti. Vrućina, biljke, zemlja i lokalni materijali nisu bili ideje koje smo trebali uvoziti. Pripadali su mjestu prije hotela. Wellness je počinjao prije nego što bi itko ušao u hotel, kroz odnos s okolnim krajolikom, klimom i kulturom. Sjećam se kako je dan počinjao izlaskom sunca na plaži, dok je naš lokalni iscjelitelj puhao u ceremonijalnu školjku. Palila se vatra koja je gorjela cijeli dan, hraneći tamjan od kopala koji se nosio po cijelom resortu i pripremajući žar za večernji temazcal. U zalazak sunca gosti su se okupljali u srcu resorta, susrećući se nakon dnevnih iskustava. Ono što su te večeri doživjeli odvijalo se još od izlaska sunca, ukorijenjeno u zemlji.

U Hong Kongu, u hotelu Four Seasons, isto se načelo očitovalo kroz feng shui. To nije bilo nešto što bismo mogli dodati na kraju kao dizajnersku referencu; ono je oblikovalo samo razumijevanje mjesta. Sobe za tretmane gledale su na vodu, bilo na luku Victoria bilo na bazen, a i sami tretmani odvijali su se kroz vodu: pranje stopala, duhovne kupke, para i tuševi s efektom kiše. Mokre zone imale su jedan od najboljih tokova koje sam ikad doživjela. Lokalno osoblje upoznalo me i s Bai Sanom. Svakog punog mjeseca, tiho i podalje od gostiju, stajali bismo okrenuti prema luci i prinosili darove za obilje u spa centru. Bio je to privatni ritual, dio života ljudi koji su ondje radili, a ne nešto stvoreno za ponudu tretmana. Počeli su me zanimati i manji rituali. Pranje stopala jednostavan je čin – voda, ruke, stopala – ali mijenja trenutak. Netko je putovao ili izlazi iz stresnog grada, a sada ga se dočekuje. Počela sam više pažnje posvećivati tim prijelazima između kretanja i mirovanja, putovanja i dolaska. Upravo u takvim trenucima wellness u hotelima često doista počinje.

Kyoto je tražio drukčiju vrstu pažnje. Four Seasons Hotel Kyoto nalazio se uz stoljetni vrt Shakusui-en, na lokaciji s vlastitom poviješću, a moj instinkt nije bio doći s popisom wellness programa. Željela sam razumjeti ono što je ondje već postojalo. Sjećam se kako sam sjedila u vrtu s gejšom koja je točila čaj recitirajući poeziju dok sam pila. Taj mi je ritam ostao u sjećanju – čaj, riječi, vrt i vrijeme posvećeno svakome od njih. Velik dio onoga što smo pokušavali stvoriti već je bio ondje; naš je posao bio to primijetiti. Hoteli u tome nisu uvijek baš dobri. Dolazimo sa standardima brenda, moodboardima i idejama prikupljenima u drugim uspješnim objektima. Iznenađujuće je lako stvoriti nešto lijepo što bi uz nekoliko izmjena moglo biti gotovo bilo gdje.

Danas, prije nego što odlučim što je potrebno nekom wellness centru, želim razumjeti kako će se mjesto kretati. Kako netko dolazi? Što se događa usput? Ulazi li naglo iz užurbanog hodnika u spa ili je prijelaz već počeo? Gdje se mijenja svjetlo, mijenja zvuk, mijenja ritam? I kada su unutra, kako se gosti i terapeuti zapravo kreću prostorom? Upravo tim pitanjima doista počinje dizajn hotelskog wellnessa.

Te stvari primjećujem jer sam i sama mnogo godina radila uz krevet za tretmane. Znam kada oko njega nema dovoljno prostora za pravilno kretanje. Poznajem frustraciju zbog pladnja za tretmane lica koji je na crtežu lijepo smješten, ali je predaleko kada zaista radite, ili zbog rasvjete koja stvara atmosferu, ali ne može postati dovoljno jaka kada trebate vidjeti nečiju kožu. Razmišljam o tome na koju se stranu otvaraju vrata i kamo staviti čisto i korišteno rublje, može li terapeut dohvatiti ono što mu treba bez prekidanja kontakta s gostom te kako se soba vraća u potpuni mir prije nego što uđe sljedeća osoba. Ništa od toga nije glamurozno, ali to je dizajn. Koncept nije uspješan zato što je lijep. Mora izdržati svakodnevni rad. Wellness u hotelima živi ili umire u tim detaljima. U Maromi smo dio namještaja u sobama za tretmane osmislili kao pomična kolica. Zatvorena su izgledala kao dio ormarića; izvučena uz krevet za tretmane, donosila su na dohvat ruke struju, tople ručnike i proizvode potrebne za tretman lica ili masažu, omogućujući terapeutu da zadrži kontakt s gostom. Bilo je to jednostavno rješenje nastalo iz znanja o tome kako je zapravo raditi uz krevet za tretmane, i otada ga prenosim u svaki svoj dizajn.

 

Upravo se ovdje pitam nismo li se zatvorili u premalu kutiju nazivajući sve to wellnessom. Wellness centar može biti srce hotela, ali srce je važno zbog onoga što iz njega teče. Ono što se ondje događa trebalo bi se nastaviti u sobi, vrtu, restoranu, hodnicima i u načinu na koji se netko kreće kroz hotel. San i jutarnje svjetlo dio su toga, kao i akustika, hrana, kupanje, kretanje, krajolik i materijali pod našim rukama i stopalima.

Hotele sam uvijek doživljavala osjetilima. Možda me zato danas zanimaju rasprave o kliničkim pristupima glazbi i neuromirisima. Postoji novi jezik o tome kako zvuk i miris oblikuju naše iskustvo, ali ugostiteljstvo dio toga intuitivno razumije već jako dugo. U tom smislu senzorni dizajn nije ništa novo za hotele. Brine me kada to znanje postane još jedna formula. Ne želim da miris namijenjen stvaranju smirenosti učini da hotel u Meksiku miriše jednako kao onaj u Kyotu. Želim, kad god je to moguće, osjetiti miris nečega iz mjesta na kojem se zaista nalazim.

Biljke nam također govore gdje smo. Govore nam o klimi, hrani, medicini, sjećanju i ljudima koji su živjeli u nekom krajoliku. Ritual može učiniti isto, iako ugostiteljstvo vrlo lako posuđuje rituale. Temazcal, ajurveda, hamam, meditacija i ceremonija čaja mogu postati stavke u ponudi tretmana kada se odvoje od ljudi i mjesta koji su im dali smisao. Pratima me naučila da tradicija može putovati. Ne mora ostati u zemlji podrijetla da bi bila stvarna. Ali postoji razlika između toga da nosite nešto što živite i toga da to posudite jer se uklapa u neku predodžbu o wellnessu.

Nakon svih ovih godina više ne mislim da je zanimljivo pitanje gdje wellness pripada u hotelu. Mislim da je pitanje kako se dobrobit kreće kroz cijelo mjesto i jesu li dizajn, poslovanje, ljudi, rituali i osjetilno iskustvo povezani s nečim stvarnim. Kada me netko pita o wellness trendovima za novu godinu ili o tome koji će koncept hotelskog wellnessa odgovarati novom objektu, ne želim početi od spa centra, ponude tretmana ili najnovije ideje koja je negdje drugdje odlično funkcionirala. Želim znati gdje sam.
 

Four Seasons Hotel Hong Kong. Prostor za tretmane i kupanje otvara se izravno prema luci Victoria i povezuje wellness iskustvo s gradom iza njega.